Skriveno blago na Zrinjevcu

Ovih predblagdanskih dana u Strossmayerovoj galeriji starih majstora Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu otvorena je biser-izložba, malen, ali vrijedan i zanimljiv tematski pregled slika s raskošnim cvjetnim buketima i girlandama, s voćem i plodovima i svim čudima prirode koja se mogu podvesti pod temu mrtve prirode kao samostalne slikarske teme.

Slike s vazama prepunim cvijeća postale su posebno popularne u prvim godinama 17. stoljeća, kad se razvila botanika kao samostalna disciplina. Također, mrtva priroda u povijesti je bila prilično obezvrijeđena kao zasebna tema, iako je imala stanovitu popularnost među slikarima. Popularnost naslikanoga cvijeća priskrbio je flamanski slikar Jan Brueghel St. (1568–1625), poznat po nadimku Cvjetni, Baršunasti i  Rajski. Anegdota kaže da je nekoj ženi naslikao tulipane kad si ona nije mogla priuštiti prave, a tulipan je bio najskuplji statusni simbol. Raskošni cvjetni buketi posebno su bili popularni u razdoblju realizma i impresionizma. Na slikama se često kombiniralo cvijeće koje cvate u različito doba godine, potom livadno s u vrtu uzgojenim cvijećem, ali i egzotičnim vrstama unesenim iz drugih krajeva.

Među tridesetak djela postavljenih na izložbi Slike mrtve prirode u Strossmayerovoj galeriji HAZU ponajviše je onih s potpisom stranih majstora, nastalih u razdoblju od 17. do 20. stoljeća. Središnji su dio izložbe dvije Vaze s cvijećem. Podaci navode da je te slike 1933. nabavio pravnik Milovan Zoričić na nizozemskom tržištu antikviteta kao djelo istoga autora. Slike su kod muzealaca od 1971, a danas je istraživački prepoznato da ih nije naslikala jedna ruka, već pripadaju dvojici slikara, što je zamjetno u slikanju istih cvjetnih vrsta poput slaka, božura ili ruže. Vazu s cvijećem na kojoj je izbrojeno čak dvanaest cvjetova koji potpuno ispunjavaju oslikani kadar naslikao je Jean Baptista Bosschaert mlađi (1667–1746), flamanski slikar mrtve prirode. Druga Vaza s cvijećem s trinaest prepoznatih vrsta pripisuje se također vrsnom antverpenskom slikaru cvijeća Gasparu Peeteru Verbruggenu mlađem (1664–1730) koji je djelovao na prijelazu 17. u 18. stoljeće. Oni su stekli ugled kao slikari cvijeća jer su prethodno tu temu proslavili Jan Brueghel stariji i njegov učenik Daniel Seghers (1590–1661). Slike s motivom cvijeća ponajprije su služile ukrašavanju interijera. 

Uz te strane pripadnike i sljedbenike različitih slikarskih europskih škola publici su predstavljene i slike hrvatskih umjetnika, svestranoga Bele Csikosa Sesije, Zlatka Šulentića, Otona Glihe, Slavka Šohaja, Vilima Svečnjaka, Ive Šebalja, Brune Bulića, Nevenke Lovrić i drugih predstavnika hrvatskoga slikarstva 20. stoljeća. Voće na staklenom podnesku s čašom i jabukom, vrhunski akvarel na papiru iz 1900. znamenite hrvatske slikarice Slave Raškaj jedna je od poetičnih slika na izložbi.

Glavnina ulja na platnu iz fundusa Galerije rijetko se izlaže, to je skriveno blago koje traži prvo pažnju i obradu stručnjaka, a potom i javno predstavljanje. Izložba postavljena u jednoj sobi na drugom katu namijenjenoj povremenim i studijskim izložbama rezultat je višegodišnje stručne obrade slikarskoga fundusa Galerije, kao i znanstvenoistraživačkog rada djelatnika na obradi i prezentaciji blaga iz zajedničkoga fonda koji se sada čuva u HAZU-u. Izložbu prati katalog s fotografijama svih slika i tekstovima autora izložbe Ive Pasini Tržec, Borivoja Popovčaka i Ljerke Dulibić.

Kako navode autori izložbe, termin stilleven (mrtva priroda) zabilježen je prvo 1650. u jednom delftskom inventaru. U drugoj polovici 17. stoljeća u južnim provincijama češće se rabio termin stilstaende dingen, engleski pojam still life koristi se od 1685. Njemački pojam Stillleben udomaćio se tek u Goetheovo vrijeme, kao oznaka te posebne slikarske vrste. Današnje je slikarstvo nezamislivo bez tih tema.

Mnoge od izloženih relativno tamnih slika (nakupila se patina na njima, a nisu restaurirane) vrijedne su svake minute razgledavanja, jer se u njihovim slojevima krije velika vještina slikanja njihovih majstora. Slike mrtve prirode u Strossmayerovoj galeriji stoga su danas kao posebna cjelina izdvojene na jedno mjesto i pokazuju razvoj slikarske teme u većem vremenskom rasponu. U skladu s novom muzeološkom praksom, autori izložbe pozivaju posjetitelje da uđu u ostale sobe sa stalnim postavom Strossmayerove galerije starih majstora Akademije i potraže označene slike s temama mrtve prirode. Tako jedna uska stručna tema proširuje svoju ulogu prema kreativnom istraživanju galerijskoga blaga.